Ćetiba

U vrijeme kad su, kako sama protagonistica kaže, - moji sugrađani još vidali ratne rane, bili opterećeni egzistencijalnim problemima i mnogima nije bilo ni do samih sebe, u vrijeme kokuza i vonja tuge u atmosferi, u vrijeme u kojem je građanski stil življenja bio potisnut na margine – Ćetiba Dupanović je uspostavila festival scenskih umjetnosti u Bihaću, otvorila vrata i kapije šarolikom pozorišnom karavanu i uvela ga na bihaćke trgove i pozornice. Nedovoljno je reći da je za ovako nešto bila dovoljna samo hrabrost. Uz ogromnu hrabrost koju je Ćetibe neupitno imala, tu je bilo i njeno ogromno vizionarstvo i strast da od Bihaća napravi festivalski pozorišni centar. I uspjela je. Film je prilika da Ćetibu upoznamo bolje, da čujemo njena svjedočenja i sjećanja, njeno viđenje umjetnosti tada i sada, a što je najvažnije – da podijeli s nama svoju tajnu vjerovanja u ideju i kako se sve može ako se dovoljno jako želi. Kad ti život omogući da ti vlastiti život bude nikad okončana drama u cjelokupnom spektru od antičke tragedije do kabarea. Ili da citiramo Ćetibu još jednom – malo je dana (ali zato) dovoljno je noći za prebiranje briga. Da ostane zauvijek dokument i zapis o jednoj nadnaravnoj ženi i životnom putu velikom i dugom poput najmanje deset nečijih drugih. O ženi snažnoj i vedroj poput njene Une, i ljudskom biću na vjetrometini epoha, vremenu tokom kojeg je, unatoč najvećim mogućim životnim iskušenjima što mogu zadesiti jednu ženu, majku i suprugu, kao i profesionalnim preprekama, nepokolebljivo vjerovalo u svjetlo, u dobro, u čovjeka, te ljepotu i plemenitost umjetnosti - od ratnog siročeta 2. svjetskog rata pa sve do ovog posljednjeg našeg rata, i opet, još jednog, strašnog, najstrašnijeg životnog iskušenja